Koga ima..
Trenutno aktivnih Gostiju: 394Vaša Anketa
Tuzla-x.com Anketa
| Zašto idem u Tuzlu? |
 |
|
Odavdje, Beč mi je bliži nego Sarajevo. Čini se da je sve važnije od zemlje u kojoj sam rođena – i akademska karijera, i internacionalni književni susreti i knjige, filmovi, kulture za koje odavno znam i za koje sam prvi put čula... Da Mađarska ima more, do njega bi mi odavdje bilo ravno.
Autorica teksta Vam preporučuje da se opustite uz pjesmu Josipe Lisac za vrijeme čitanja...
Toliko je tema za razmišljanje, za pisanje, za istraživanje, u kojima činjenica da negdje na Balkanu ima neki grad u kojem sam rođena i odrasla nikom ne znači ništa.
Vijesti iz moje domovine su kao ravna crta na bolničkom ekranu koji pokazuje otkucaje pacijentovog srca. Kao onaj strašnu zvuk koji prati tu sliku. A naokolo, ljudi u bijelim rukavicama kao da su se smrzli – niko ne prinosi aparat za oživljavanje, niko ne poziva rodbinu i prijatelje, doktori ne paniče, sestre ne trče... Mirno stoji moja domovina. Ravna crta. Širokom Peštom hodam malim koracima. Ništa ovdje nema da me zaustavi, svijet mi je ravan i širok kao Jovandeki Babiću kojeg u Ćopićevom romanu sele iz Bosne negdje u Banat, valjda – a on hoda, hoda, i misli kako je, u blatu i širini ravnice, sam sebi došao nekako manji, nevidljiviji... Zaustavim se u jednoj ulici koja, također, nije moja. Pál utca. Na našem: Pavlova ulica. Sjećate li se knjige „Junaci Pavlove ulice“ Ferenca Molnara? Napisana je o ovoj ulici, baš ovoj kojom sitnim koracima idem. Svi smo je imali u školskoj lektiri i zato je se malo ko sjeća. U njoj se dječija družina uporno stara o tome da im ne oduzmu posljednje utočište za igru.
I spremni su svoje busije držati do posljednjeg daha. Napraviti svoju vojsku. Odbranu. Inat. Kad stvarnom Pavlovom ulicom kročite danas, ne biste rekli da su njeni junaci promijenili išta na svijetu – izgleda kao i sve druge: zgrade na zgradama, automobili, prolaznici u žurbi, reklame, buka i strka. Kao i drugdje, ravna crta. Zašto se, onda, meni čini da junaci Pavlove ulice i dalje žive, da hodaju oko mene, da na nevidljivom i nepostojećem igralištu pjevaju i skaču, kao da svijet prije njih nije postojao i da se nikad na ekranu života nije ukazala i konačno uspostavila ona ravna crta? Zato, kažem sebi, jer čitam. Jer znam da, ako išta u životu ostaje i vrijedi – to je zapis i svjedočanstvo o tome da su bili, da su postojali, da su se igrali i živjeli svoje otkucaje srca, uprkos čitavom ravnom svijetu koji se urotio da im govori kako ništa nije moguće i kako će uvijek i svugdje na svijetu sve biti vječito isto. A nije isto. Zato je Ferenc Molnar napisao roman o živoj djeci. Jer igralište ne čini igru. I zgrade ne čine život i grad. Čini ga zapis i sjećanje – na one koji su jednom rekli dosta! i zatražili pravo na svoj komad svijeta. Zato sjednem u voz u ravnici i klatarim se satima do jednom drugog grada, gdje se ravna crta na ekranu naglo prekida znacima života. Tamo gdje kuca poneko srce – i gdje su mnogi odlučili da te otkucaje osvjedoče i zabilježe, kad više ne bude igrališta i našeg komada svijeta, da ipak nismo gubitnici – život će uvijek biti u sjećanju – i samo oni koji nisu znali prepoznati i upamtiti kad im je, kao i uvijek i svugdje na svijetu, urijetko zakucalo srce, samo su oni sve izgubili, i više nigdje nemaju ništa.
Tamo gdje će neko sutra povesti dijete za ruku i reći mu: Evo, ovo je Partizansko groblje. Ovo je naša prošlost. Ovdje je spomenik posljednjem ratu. Ovdje su ubijena djeca. Čitaj i gledaj. Da znaš da su umrli – za istu stvar – i da upamtiš nešto mnogo važnije od smrti: da su živjeli, da su im srca kucala. Budi im svjedokom tog života i ne daj da te ubijede da je svijet ravna crta u kojoj ništa i nikada nema nikakvo značenje.
Idem u Tuzlu. Autorica, Šejla Šehabović
 |
Ponekad čitam vijesti iz domovine. Vijeće ministara opet nije odlučilo ništa. Nacionalni interes ponovo zaustavio obnovu zemlje. Članovi troglavog predsjedništva opet nisu usaglasili tekst. Tajkuni i dalje čerupaju kokoš zvanu Bosna, i žvaču žvaljavim ustima mafijaške hobotnice muku i trud naših roditelja. Narod i dalje nije narod, nego narodi, i u tom mnoštvu, kažu vijesti iz domovine, nema različitosti – svi su isti i jednaki – kao da jedni drugima odgovaraju iz slike u ogledalu. 
Kako život uvijek ide dalje, gradovi se razvijaju i grade – njihovo igralište treba da nestane kako bi se gradilo dalje i živjelo uvijek jednako, bez igre. A oni ne daju. 
Idem u Tuzlu. Tamo gdje su se djeca okupila da protestvuju protiv mučenja nevinog čovjeka na robiji. Iako su znali da nisu ni država ni vlast – i da je moguće da ih niko neće čuti. Iako su znali da ih je malo. Da nemaju moć. U inat svemu. Idem tamo gdje biste narodnih heroja stoje u stroju oko Titove. Iako mi vrlo dobro znamo da Tito nije bio cvijeće. Kao što niko nikad, u golemoj historiji čovječanstva, nije bio cvijeće. Što nije razlog da ljudi prošlost, a sa njom i vlastite živote življene u njoj, odbace kao prljavu čarapu kako bi srca što su kucala prije njih završila u smeću. 
Idem tamo gdje je ponovo pokrenut Front slobode. Tamo gdje se najbolji koncert održava na Jali, a ne u skupom i privatiziranom noćnom klubu. Tamo gdje je neko odlučio da ne stoji sa bijelim rukavicama u stavu mirno oko umrlog pacijenta nego da mu diše u usta, da ga oživljava golim rukama i podiže u ljudski položaj. Jer tih nekoliko otkucaja ljudskog srca o kojima ću cijeli život pisati bit će jedini dokaz da smo postojali, da smo se gledali u oči i da nismo povjerovali da je onaj užasni zvuk nestajanja jedino što na ovom svijetu postoji.
