U kućicu koju ima u kavezu, a koja mu zamjenjuje gnijezdo u prirodi, hrčci često navuku i zalihe hrane.

Škola nije velika, ali je lijepa i puna svjetlosti, iz hola se izlazi u mali atrij, učionice su kvadratnog oblika sa zanimljivim prozorskim nišama...

Danas se u našim školama radi po Metodologiji usmjerenoj na dijete. Ta metodologija zahtjeva puno angažmana svih koji su u procesu nastave. Učionice drugačije izgedaju. Lijepe su i većina ih je opremljena dodatnim namještajem, mnoge imaju TV i DVD, male razredne biblioteke, tepihe za „sastanak“ i još mnogo toga.

Fizičko okruženje u učionici je važan segment u procesu nastave. Učionice trebaju biti ogledalo onoga što djeca trenutno uče. Zbog toga se izgled prostora ukojem rade i borave mijenja shodno nastavnoj temi koja se obrađuje. Nije to samo tek onako nabacati materijal i panoe. Treba izložiti dječije radove, zanimljive zadatke, mnogo materijala za učenje, postaviti eksponate kao mini izložbe i još mnogo toga. Sve to mora imati smisao i treba biti pristupačnoi korisno djeci.Nova tema, nova dilema.

Od prve zamisli do realizacije ideje u učionici koju dijelim sa kolegicom, potrebno je malo vremena za postavku, a malo više da u ormaru i po kutijama koje se nalaze u svakom slobodnom kutku učionice nađem nešto prikladno za tu namjenu.

Teško mi je naći neke potrebne stvari jer ih imamo puno.

Patim od bolesti sakupljanja svega i svačega, raznih stvarčica. Te stvarčice ja jednim imenom zovem „može zatrebati“.

„Može zatrebati“su papiri u koje su bili umotani pokloni ili cvijeće, trake, novine, krpice, neki komadi odjeće (kape, kravate, ešarpe, marame), kutije i kutijice, tegle i teglice, perle i perlice, i stotinu drugih čuda „može zatrebati“.

Najveći problem sa „može zatrebati“ stvarčicama je taj da baš kad mi nešto treba, naravno, ne mogu da nađem jer uvijek pospremam stvari na „sigurno mjesto“ i mjesto na kojem ću to kao,uvijek moći naći. Tako svako preuređenje povodom nove teme za mene znači i novu avanturu traženja. Naučila sam ja i da se materijal mora složiti i obilježiti tako da je u svakom trenutku dostupan, ali to je kod mene slučaj samo sa sitnim materijalom i priborom. Puno je vremena potrebno da na svaku kutiju i kutijicu zabilježim šta se u njoj nalazi.

Moram priznati i to da avantura potrage za nečim u mojoj učionici ne može po zanimljivosti zamijeniti mnoge druge aktivnosti koje imaju veze sa školom.

Draž otkrivanja šta sve imam na raspolaganju za kreativni rad sa djecom je neopisiva.

Uvijek se ponovo iznenadim kako sam bila vrijedna i svašta navukla u učionicu.

Zbog toga mi je moja kolegica s kojom dijelim učionicu dala nadimak Hrčak.

Zanemarila je samo jednu sitnicu, da je ona nanijela skoro jednaku količinu različitih

„može zatrebati“stvari. Tako se u našoj učionici može naći zaista svega i svačega. Nikada ne oskudijevamo u materijalu.