Zbog čega moram najprije staviti naslov, pa tek onda napisati nešto? Ko li me je tome naučio, da mi je znati? Gledam u otvorenu stranicu već desetak minuta i razmišljam o naslovu. Najprije je bilo: čovjek je čovjeku bitan. Zatim sam stavila: lijepo je voljeti druge. Onda sam krenula da pišem bez naslova, a zatim sam to obrisala i napisala: koliko je malo potrebno. Onda sam opet obrisala, pa sam obrisala i tekst.

Zastanem, razmislim, upitam sama sebe: "Zašto je teško početi bez naslova i da li moram početi s naslovom?" Vjerovatno se pitanje krije u tome da je toliko puno toga što želim reći, da jednostavno ne mogu sve to staviti pod pod jedan zajednički sadržitelj. Možda bih i mogla, ako bih napisala 'čovječnost', ili 'sreća', ili 'ljubav' ili... Ne znam... Ipak, ne znam...

Prije nekog vremena sam imala priliku upoznati divnu porodicu. Majka, otac, dva sina. Jedan od njih je vršnjak moje kćerke, a drugi je Švrćo od 4-5 godina. Oni su povratnici u jedno bratunačko selo. Teško žive. Rat je ostavio svoje posljedice na majci, ali više na ocu porodice. Oboje su, sa starijim sinom, koji je tada bio beba od jedva mjesec dana, uspjeli doći iz Srebrenice, te kobne 1995. god. Nakon godina muke i patnje od izbjegličkih centara, do iznajmljenog smještaja, vratili su se u rodni kraj. Skromno žive, nemaju stalni izvor prihoda. Stariji sin se nerijetko susreće sa neumjesnim komentarima svojih školskih "drugara". Majka nema s kime popiti kafu. Mlađi sin nema društva. Otac, zbog bolesti i zbog općenite situacije, ne može da se brine za svoju porodicu onako kako bi želio. To frustrira, to boli, to vrijeđa, to ugrožava, to cijepa svaki atom razuma, a život ide dalje i ne pita jesmo li uspjeli uhvatiti korak s njim.

Međutim, ovi ljudi imaju toplinu; onu ljudsku toplinu i ogromno srce. Kada smo se prvi put vidjeli, pozdravili su nas kao da smo im najrođeniji rod. Drugi put je već bilo kao da se godinama znamo, a danas - kada sam se ponovno vidjela s majkom i starijim sinom - imala sam osjećaj kao da smo najrođeniji rod.

Nakon cijelog dana provedenog s majkom i starijim sinom, ja osjetih jednu veliku prazninu kada se pozdravismo na stanici . Nije taj pozdrav bio jedan od onih koji imaju prizvuk 'zbogom', nego upravo pozdrav kojem paše "do viđenja", ali ipak... Meni nešto bijaše pusto kad dođoh kući. Sjedoh sa svojom ćerkom i počesmo razgovarati o tome kako malo treba da čovjek bude čovjekom.

Okruženi smo tugom, bolešću, nesrećom. Svaki put, kada upalim TV, vidim novi apel za pomoć, vidim neko novo lice bola. Fascinira me Melika Spahić; njeno nasmijano lice, dok u naručju drži svog malog sina, Arslana, ničim ne odaje da se bori, kao prava lavica, da vidi svog Arslana kako raste, da ga isprati na prvi školski čas, da se obraduje njegovom prvom ispitu, da zapleše na njegovoj svadbi i zaljulja svoje unuče, koje će joj Arslan podariti. Kada vidim malog Vedada Ražanicu ne mogu ostati hladna i zanemariti činjenicu da on tek ima malo više od tri kilograma, a tek sa pet će moći da ga operišu i daju mu šansu za život, da njegovi roditelji dožive od njega, ono što Melika toliko želi da doživi od svog sina.

Možemo li pomoći mojim prijateljima u Bratuncu, drugim povratnicima širom BiH, Meliki, Vedadu i hiljadama i stotinama hiljada drugih ljudi kojima je pomoć potrebna? Da li moramo imati i sebično čuvati sva ta materijalna dobra koja stičemo? Zar je tako teško dijeliti s drugima? Zar ne bi trebali biti zahvalni što možemo nekome, pa makar bar za časak, vratiti osmijeh na lice? Da li su ljudi zaboravili šta je to čovječnost ili možda svi mislimo kako su najveći upravo oni problemi koje imamo mi? Da li je nemoguće odreći se jedne kafe i jedne kutije cigareta i pomoći nekome?

Često se zapitam (pa tako i danas, nakon tog divnog dana, koji - doduše - još nije završio), odakle sva ta sebičnost i da li su Tomas Mor ili Marks i Engels bili u pravu? Da li je kapitalizam uzrok gubitka duše?

Ja nemam odgovore na ova pitanja, ali znam da želim učestvovati! Želim biti čovjekom i nikada ne prestati osjećati da živim! Želim biti pahuljica snijega, koja će - zajedno s drugim pahuljama - postati lavina i prekriti sebičnost bajkovitim, blještavim (ali teškim i neprobojnim) ledenim prekrivačem!

Ja prezirem one koji će tuđu bol iskoristiti za vlastitu promociju i prezirem one koji će reći da ne mogu, jer "imaju kredit za stan i za novo auto, a moraju i na zimovanje, a možda i na neki egzotični otok za Novu godinu". Ja prezirem one koji ne poznaju spontanost i koji za sve imaju finansijsku opravdanost i plan.

Podigni slušalicu, okreni broj, doniraj par marčica. Sjedi u automobil, kupi osnovne namirnice i zaputi se u selo puno povratnika. Očisti svoje ormare, izvadi sve što više ne nosiš i odnesi porodici u komšiluku, koja sa petero djece ne može da sastavi kraj s krajem, u kojoj mlađi sin ide u školu tek kad se stariji vrati, jer njih dvojica imaju jedan par cipela. Napravi topli ručak i odnesi djevojčicama u susjednoj zgradi, koje su nedavno izgubile majku. Okreni se oko sebe, probudi se!

Koliko god mala i beznačajna bila, i najmanja kapljica pripada rijeci i čini da se ona zove rijekom i da teče!