Da li se, prijatelji moji, u Vašem gradu sudilo Iliji Jurišiću i da li je ovo suđenje imalo ikakve veze s naredbom koju je Ilija (ma kakva bila i ma kada rečena) prenio?

Ili se sudilo Selimu Bešlagiću, ratnom gradonačelniku Tuzle (kandidatu za Nobelovu nagradu za mir) i svima koji su stajali iza njega kada je, kao što je zabilježeno na audio snimku, generalu koji ga poziva da se pridruži u SAO rekao da neće i neće?

Dragi moji prijatelji u Beogradu,

Sigurno ste primijetili da Slobodan Milošević nikad nije umro jer se spotičete o njegovo neumrlo truplo svaki dan. Ako izgledate pederasto On vas bije, ako slušate ministra policije On vam se obraća, ako imate priliku uživo gledati prijenos suđenja iz Haaga možete vidjeti kako se brani njegova Desna ruka. Dugo je bila prerušena u Djeda Mraza, ali, ne dajte se zbuniti, kosmata i osijedjela Desna ruka i danas daje intervjue, Glavi u čast.

Još malo pa eto vam nove sugrađanke – Kuharice koja je, nesretnim slučajem, priznala nekakvo etničko čišćenje, ratne zločine i još neke zavrzlame – ali ko bi se tome čudio – pa zar u Bosni nisu ratovale neke atavističke zakrvljene etničke grupe, ne zna se tu ko je kriv, stare su to mržnje, Balkan je to... Svi su isti a Vaš grad nema ništa s tim.

Ne vjerujete mi?

Vi izgleda niste gledali Underground? Lepa sela lepo gore? Sivi kamion crvene boje? Još vam nije jasno da u Bosni svi nose kožuhe i duša im se, ničim izazvanim, klati oko jednog drveta oraha? Zapravo, sve će to završiti tako što će se zakrvljeni balkanski narodi, u svijetu snova, naći na nekom ostrvu i lijepo se napit dok im Cigani sviraju na uvce. (Jel oni Cigani  što ih iseljavaju iz Beograda i ograđuju žicom? Nije ti – nego oni drugi. Umjetnički.) Pitajte svoga sugrađanina Kusturicu. Nemojte ga pitati zašto je služio Njega. Pa nemojte da kopamo stare rane! (Osim toga, tužiće vas, pa ćete nositi gaće na štapu kao Andrej Nikolaidis.) Okrenimo se budućnosti.

Kako je počeo rat na mom otoku ili Pogled u budućnost

Jedan moj sugrađanin (što će reći Tuzlak), od prije neki dan, pa sve dok se ne navrši dvanaest godina, bit će vaš sugrađanin. Nemate prilike, da ga, kao što će Vaš grad Kuharicu, grlite, ljubite i dočekujete raširenih ruku. On u Vašem gradu i nije neka novost – na istoj je adresi od prije dvije i po godine. Zatvorskoj. Poput Kuharice, osuđen je za ratni zločin. Za razliku od Bilje-još-malo-pa-u-Vašem-gradu-Kuharice, Ilija Jurišić nije priznao nikakav ratni zločin. Dan danas, u svom neznanju, tvrdi da 15. maja 1992. u Tuzli nije naredio da se pobiju vojnici JNA što su iz grada izlazili u koloni. Dapače, u svojoj naivnosti, kune se da nema dokaza protiv njega. Te da u multietničkoj (opa!) Tuzli, čije je Opštinsko vijeće 4. aprila 1992. donijelo Odluku o odbrani grada,  za koju je glasala i polovina odbornika SDS-a, nije postojala namjera da se masakrira vojska koja napušta grad. U gradu su, tvrdi Ilija, toga dana radile sve službe, sve škole, sve bolnice... neka su djeca očekivala toga dana da ih tata što radi u gradskoj upravi barem ne pošalje na nastavu, ako već misli u pola grada započeti rat.