Ugledavši poziv za pomoć obitelji iz Puračića, koja je u požaru izgubila sve - od krova nad glavom, do dječijih igračaka (pogledaj ovdje) - forumaši Tuzla-X su se pokrenuli i udružili u želji da pomognu.

Skupljeno je nekoliko kutija osnovnih namirnica, odjeće i obuće, igračaka, nešto kućnih potrepština i skroman novčani prilog, pa se krenulo ka Puračiću...

Pitali smo se kako ćemo ih naći, ali to uopće nije bio problem. S glavnog puta skrenusmo desno niz puteljak koji nas dovede do kuće ograđene žutom trakom s natpisom "policija". Kuća pocrnjela, jedne svoje strane gotovo da i nema.

Iz kuće preko puta izađe mlad čovjek, za njim mlađa, a zatim i starija žena. Pitamo znaju li gdje je porodica koju tražimo, a oni nam - u čudu - rekoše da su to, upravo, oni! Rekosmo ko smo, odakle smo, zašto smo tu... Bijaše nam svima pomalo i neugodno - njima što vide da ipak ima ljudi kojima je stalo, a nama što nismo mogli više! Nismo ni izvadili sve što donesosmo, kad se na stolu ispred kuće pojavi kafa! Dođe i par komšinica, a mi sjedosmo da popričamo.

Obitelj Sajiba Salkića je porijeklom iz zaseoka kraj Konjević Polja. Sajib je u zimu 1993. god. došao iz Srebrenice, u kojoj se s majkom bio sklonio nakon pada Konjević Polja. Izbjeglištvo za izbjeglištvom, nedaća za nedaćom. Prvu noć na slobodnoj teritoriji Sajib je proveo u SKPC Mejdan, a zatim su prebačeni u Lukavac, gdje su bili smješteni u jednoj osnovnoj školi. Nakon dugih godina izbjeglištva, a zatim i privatnog smještaja (pod kirijom), Sajib - sada već suprug i otac - je dobio kućicu u Novom Naselju u Puračiću. To je izbjegličko naselje sa 12 kuća, tek nešto većim od jednosobnog stana, a u skoro svakoj po dvije porodice. Naselje, na oko, izgleda simpatično, kao gradić Pejton, ali tužna (i ružna) realnost je daleko od idile. Prošle godine, kako nam govori Sajibova majka, nisu imali vode desetak mjeseci, a kad je imaju, sva je žuta i ne može se piti. Oko kuća imaju male bašte, tek toliko da si malo pomognu. Sajib i njegova supruga nemaju posla, a majka ima penziju od koje tek uspije lijekove da plati. Vratiti se, na žalost, ne mogu, jer ne mogu da završe administraciju vezanu za ostavinska pitanja. Kad bi se vratili, pitaju se, šta će kad tamo nikog nema, a nema ni ambulante blizu, ni škole, ni mogućnosti da se nešto zaradi.

Na to sve, dođe i taj crni 24. juni, kada se dogodio požar koji je progutao sve što su uspjeli da stvore. Krenulo je iz kuhinje, blizu frižidera, i, za tren oka, sve je već gorjelo. Sreća nije noću, kaže Sajibova supruga, dok su spavali; ko zna da li bi se spasili. Ovako su bar izvukli žive glave. Vatrogasna jedinica iz Lukavca je bila brža od one u Puračiću - kakav paradoks! Sajib ne može da shvati kako to može tako da se desi. Išao je, kaže, i u mjesnu zajednicu i u općinu, ali niko im još nije došao ni da vidi šta je bilo. Zvao je medije, tražio je pomoć, ali su se odazvali samo TV Lukavac i TV Slon.

Nema Sajib riječi, a ni njegova supruga, ni majka. Šute, piju kafu, a onda samo neko uzdahne i kaže: "Eh, da je bar krov nad glavom imati!". Sajib, njegova supruga i troje djece (kćerke od 4 i 7, te sin od 10 godina), sada žive sa Sajibovom majkom. Svih petero spava u jednom sobičku. Zahvaljuju se, a mi rekosmo da ćemo nastojati još da pomognemo.

Sajibov sin nije bio kući, ali zato jesu ove dvije princeze. Ima li išta na svijetu ljepše od osmjeha djeteta?

Komentarisati ili pogledati komentare na temu možete na linku

U ime Tuzla-X, želimo da se zahvalimo svima koji su bili u prilici da se uključe u ovu akciju i pomognu.

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
•