Makedonija je zemlja prepuna ljepota. Već smo Vas upoznali sa dobrim dijelom Makedonije u prvom dijelu putopisa.

Sada je vrijeme za novi...

Sv. Naum – izvori i manastir

Dolazimo do Sv. Nauma – manastir, crkva, hotel, plaža… Pravi mali turistički centar, sve sa tezgama sa suvenirima, otvorenim kafićima, restoranima i roštiljnicama. Najprije smo se odlučili na šetnju po obali i obilazak izvora Sv. Naum u čamcu. Izvori Sv. Naum čine jezero od 700 metara dužine, 250 metara širine i maksimalne dubine od 3.5 metra. Tih 30 podvodnih i 15 obalnih izvora predstavlja jedan od najvažnijih pritoka Ohridskog jezera, koje je protočno. Uz ove izvore, jezero se napaja i iz Biljaninih izvora, te ih Prespanskog jezera, koje je na višoj nadmorskoj visini od Ohridskog. Vodič nam je pokazao romantično mjesto na kojem momci često zaprose svoje djevojke. Pokazao nam je i bijeli pijesak, koji je jasan pokazatelj postojanja podvodnih izvora. Vidjeli smo gnjurca, koji je štetočina, jer uništava riblju faunu, a vidjeli smo i kornjače, koje su se sunčale na priobalnom kamenju. Voda jezera je veoma čista i potpuno prozirna, pa se vide i školjke na dnu, kao i ribice, koje se ne smije loviti. Ovo jezerce je pod strogim režimom zaštite.

Vodič nam je ispričao i priču o Biljaninim izvorima, mada njih nismo vidjeli. Nekada davno je u zamku pod jezerom zivjela vila Jezerka (Ezerka na makedonskom). Ona je carovala jezerom i uznemiravala ribare, prevrčući im čamce i vraćajući ribu natrag u jezero. Jednog dana je ugrabila unuku djeda Čuna, Biljanu. Lijepa Biljana je plakala cijelu noć, a njene suze su se pretvorile u izvore, koji su kasnije nazvani po njoj. Djed Čun je napravio veliki čamac kojim je uspio da dođe do Biljane, jer vila Jezerka nije mogla da ga prevrne. U Makedoniji i danas postoji specifična forma velikog čamca, koji je jedinstven u svijetu i dobio je ime po djedu Čunu – čun.

No, vratimo se Sv. Naumu: sam manastir nosi ime najbližeg saradnika Sv. Klimenta Ohridskog. Veliki dio manastira, kojeg je izgradio sv. Naum početkom 8. vijeka, je izgorio februara 1875. god. Tokom arheoloških iskopavanja, nakon Drugog svjetskog rata, nađeni su samo dijelovi temelja i zidova crkve, za koju se pretpostavlja da je uništena prije dolaska Turaka. Tokom Otomanskog perioda (a vjerovatno u 16. vijeku) počinje dalja izgradnja u dvije faze.

U samoj crkvi (u desnoj komori) se nalazi grob sv. Nauma i, ako prislonite uho na kameni kovčeg, možete čuti zvuk za koji kazu da su otkucaji njegovog srca (a u stvari je vjerovatno neka podzemna voda, prim. aut.). U manastiru se više ne nalaze freske iz perioda sv. Nauma, a nema ni indikacija i dokaza da su i postojale. Freske koje su sada u crkvi su nastale u periodu sveštenika Stefana, početkom 17. vijeka. Naslikao ih je umjetnik Trpo, sin Konstantina iz Korče, iz Albanije. Oči svetaca na freskama su izgrebane, jer se u jednom periodu vjerovalo da grebanjem očiju svetaca ljudi dobivaju snagu za ozdravljenje. Vjerovalo se da je sv. Naum bio u mogućnosti da izliječi osobe sa psihičkim oboljenjima, a sam manastir je tokom 1660-tih godina bio i bolnica.