U nedjelju, (27.12.2009.) nas je pozvao jedan poslovni partner, (inače, predstavnik jedne veoma uspješne njemačke kompanije), da idemo s njim u Zenicu na koncert, za koji je ta firma bila jedan od sponzora. Nevoljko se spremismo i uputismo, svo vrijeme misleći kako nam uopće nije od odlaska na „neki tamo“ koncert u Zenici. Izgleda da je to bio uticaj ove kolektivne letargije, koja Tuzlu (polako, ali sigurno) preplavljuje već godinama.

No, posao je posao – ići se mora! Pod utiskom (nevoljkog) odlaska iz toplog doma, upravo tokom blagdana, nisam ni pogledala letak, koji sam dobila zajedno sa VIP ulaznicama. 

Da bar jesam...

Kazem „da bar jesam“, jer da jesam onda bih bila spremnija na emocije koje su me preplavile; s jedne strane oduševljenje, a s druge totalni revolt spram onoga čemu pripadam!

O čemu pričam?

Pa, ovako... Bio je to koncert Omladinskog hora, pod ravnateljstvom prof. Milenka Karovića.
Nije ovo običan hor i njihov koncert nije klasični koncert horske muzike. Ovo je hor koji je – bar meni – postao simbolom prkosa erupciji nekulture, šunda i primitivizma. Pod tim – naravno – ja smatram novokomponovani, turbo-folkerski pokret, koji nas vodi duboko u ponor zatupljenja.

Omladinski hor (jedan od mnoštva snimaka na youtube.com: http://www.youtube.com/watch?v=XI8Fq-DX4jo), su, septembra 1992. god., osnovali prof. Milenko Karović i Enes Begičević. U vrtlogu rata, stvoriše hor, koji će, već u decembru iste godine, u prvoj godini postojanja, održati svoj prvi koncert. Generacije su se smjenjivale, a hor rastao. Svakog decembra, pred sam kraj godine, oni bi održali svoj godišnji koncert i pokazali šta znaju. Hor trenutno čini šezdesetak djevojaka i mladića, srednjoškolaca i studenata, a u nedjelju su održali svoj prvi „mega“ koncert u zeničkoj Areni, kojem sam imala čast da prisustvujem.

Evo prave prilike da se (u priči) vratim na sam koncert i moja osjećanja. Počeli su relativno „sporo“ sa obradom Shine on You Crazy Diamond od Pink Floyd-a. Zatim je uslijedilo Nights in White Satin od The Moody Blues-a, pa Angie od The Rolling Stones i tako su se jedan za drugim redali hitovi rock'n'roll-a šezdesetih i osamdesetih godina. Početne komentare na ne baš savršeno ozvučenje i još manje savršen rad režisera i nekoliko kamermana, zamijenilo je totalno i potpuno neprimjećivanje tih sitnica i apsolutno oduševljenje onim što vidimo i čujemo pred nama. Spoj klasika urbane muzike, sa horskom pratnjom i izvedbom, sa prekrasnim solistima i divnim gostima. Ovaj skup mladih ljudi je pokazao kako mogu, rame uz rame, pjevati najveće svjetske i domaće hitove sa Zdenkom Kovačićek (zvanična web stranica: http://www.to-be-zdenka.hr/biografija1.htm) i Akijem Rahimovskim (http://www.diskografija.com/umjetnik/aki-rahimovski.htm), koji su im bili gosti na pomenutom koncertu. 

No, samo postojanje Omladinskog hora i njihov koncert nisu ono što je mene najviše pogodilo u cijeloj ovoj priči. Pogodilo me to što je oko 5000 ljudi kupilo karte za jedan događaj koji nije turbo-folkerske prirode i što je pjevalo na sav glas zajedno s njima. Pogodilo me to što ja u ovom našem lijepom gradu, našoj Tuzli, nisam – već dugi (predugi) niz godina imala priliku da prisustvujem jednom ovakvom događaju. 

Počinjem da se stidim svog grada, koji ima (ili, možda bolje da kažem, koji je imao), dugogodišnju „kulturnu" istoriju. Stidim se ove naše Tuzle u kojoj je Narodno pozorište već odavno proslavilo stogodišnjicu postojanja, u kojoj je osnovan treći po redu jazz orkestar u bivšoj državi, u kojoj su postojala tri kina, izvodile se opere, gostovali simfonijski orekstri i baleti... Nije li sramota da Goran Pekić Karkin (zvanična web stranica: http://gorankarkin.com/multimedija.htm), tenor sa evropskom karijerom, napuni BKC, a trebalo bi da može napuniti Mejdan (pa, iako taj Mejdan nije baš idealno mjesto za tu vrstu koncerta)? Nije li sramota da se za godišnjicu Jazz Big Band-a organizira kamerna scena, jer se u cijeloj sali sa 800 mjesta ne bi tražila „karta viška“? Da li je to sve samo nedostatak sredstava, ili je (u stvari) nedostatak kulture? Pojede li nas turbo-folk!?

Dozvolite mi da se opet vratim na koncert, koji me oduševio. Kažem ja G-dinu Begičeviću da sam oduševljena onim što vidim i čujem, čestitam mu kako su uspjeli da okupe tako veliki broj posjetitelja i dodam opasku kako sam gotovo sigurna da to u Tuzli ne bi bilo moguće, jer je ta naša Tuzla (već odavno) „obojena“ turbo-folkom i nekulturom. Pogleda me on i sve mi kaza jednom jedinom rečenicom: „E, mi to ovdje ne dozvoljavamo!“ 

Aferim, Zenico! 

Zenica (zvanična web stranica: http://www.zenica.ba/index.php?id=105), u kojoj od 31 zastupnika u Općinskom vijeću, 15 dolazi iz SDA, je okićena kao i svaki drugi evropski grad, a na svakom ćošku se može pročitati "Čestit Božić". Zenica ima moderan i lijep (pravi) hotel, uredno sređene ulice i šetališta, Gradsku arenu, moderan stadion, modernu kuglanu, korisnu web stranicu...

Ne želim da kažem da bi Tuzla trebala biti ispred Zenice, ali bar smo se mogli potruditi da uhvatimo korak s njima. Mogli smo bar na zvaničnoj (navodno) web stranici Tuzle, (www.tuzla.ba), imati ažurirane informacije i najavu događaja; za posljednjih mjesec dana u vijestima se nalaze samo tri, a među najavama događaja posljednji (i jedini, ako sam dobro vidjela) je za 9. međunarodne književne susrete Cum Grano Salis.

Sramota, zar ne!

Je l' zbog ovoga mi u Tuzli, u „najstarijem naselju u Evropi“, glasamo za „nenacionalne opcije“, za „demokratiju“ i za „poštivanje svih i svega"? Je l' zbog ovoga mi ne dozvoljavamo nikome osim SDP-a da se „dočepa“ vlasti, jer – Bože moj – mogli bi nam uvesti neke promjene?!

Možda je napokon vrijeme da se otvorimo ka nekim drugim opcijama, jer mi postaje sve jasnije da ova „građanska“ opcija podržava sve, samo ne ono što grad gradom čini!